Muhamed El Fazazi
Muhamed El Fazazi, ekstremistički imam koji je uhićen u Maroku zbog svog sudjelovanja u terorističkom napadu u Casablanci 2003. godine, napisao je pismo svojoj kćerki kao osudu na neke činove nasilja 21. srpnja 2009. godine.
Moja kćerka mi je postavila nekoliko pitanja s ciljem pronalaženja odgovora o situaciji muslimanskih imigranata u Njemačkoj i njihovom odnosu prema državi Njemačkoj. Osjećam se veoma sretnim što je ona otvorila ovu temu sa mnom jer mi to daje priliku da izrazim svoje mišljenje i razmišljanja o tim pitanjima i da dam odgovor onima koji tragaju za njim.
Prvo želim reći da ja, Muhamed bin Muhamed El-Fazazi, autor ovih redaka, nisam prisiljen da ih napišem. Nisam ni pod kakvim pritiskom da ovo napišem jer sam u zatvoru ili zato što sam stavljen pod pritisak da to učinim jer želim da se predstavim u drugačijem svjetlu - i kao dokaz za to, poslužit ću se logičkom argumentacijom i argumentacijom šerijata koju ću ovdje navesti.
Osim toga, moja situacija u marokanskom zatvoru je veoma neobična, s obzirom na prava koja ovdje uživam i poštovanje na koje sam naišao. Ništa mi ne nedostaje, osim moje slobode, i zamolio sam Allaha Svemogućeg da mi se ona vrati što je prije moguće. To zbog toga što svi znaju, uključujući vladu Maroka, da optužbe protiv mene zbog napada u Casablanci nisu istinite. One su velika greška od strane Marokanske sigurnosne službe. Ta greška se mora ispraviti.
"Ja sam musliman i ništa više"
Govoreći o pitanjima o tome kakve su moje misli i vjerski stavovi bili prije nego što sam posjetio njemački grad Hamburg, evo što ja mislim: Ja sam osoba čija je ličnost sastavljena iz različitih izvora i možda se može reći ukratko da ne vjerujem previše načinu na koji neki ljudi razmišljaju u istoj mjeri koliko se oslanjam na argumente koje ti ljudi iznose.
Ja nemam određnog šejha kojeg slijedim izuzev Kur'ana i Poslanikovog savs sunneta. Osim toga, ja sam moderna osoba. Tijekom 32 godine bio sam nastavnik francuskog i matematike i više od 30 godina bio sam posvećen davi i držao sam predavanja pod pokroviteljstvom Ministarstva za islamska pitanja u Maroku. Drugim riječima: ja sam musliman i ništa više. Nisam ni selefija-džihadista, niti tradicionalni selefista. Nisam ni član nikakve organizacije niti ičeg drugog. Ja sam musliman i ništa više.
Što se tiče mojih knjiga i mojih govora ili predavanja - koja djelimično sadrže misli koje su bile strašne za moje protivnike - oni se moraju staviti u kontekst vremena i mjesta i ne smiju se tumačiti u širem značenju od onog koje sadrže. Ovdje javno kažem da sam ja žrtva zlobnih napada ljevičarskih krugova u Maroku. Vrijeđan sam, osuđivan, pogrešno sam citiran u novinama i na forumima. I mnogo od onoga što sam rekao u knjigama bilo je odgovor na te napade i predstavlja čin samoobrane. I ja priznajem da sam otišao predaleko i promašio cilj u svom pokušaju da uzvratim na ono što sam morao da slušam o sebi od strane mojih ljevičarskih protivnika i drugih snaga. Dakle, to je kontekst u kojem moje knjige i moji tekstovi moraju se razumiju.
"Napustio sam neka od svojih uvjerenja"
Bez sumnje, dugi niz godina koje sam morao provesti iza rešetaka u zatvoru dao mi je mogućnost da razmišljam i trezveno pristupiti stvarima. Nije me stid što sam još jednom razmislio o svom svijetu misli i što sam napustio neka od svojih uvjerenja. To je pohvalna stvar i za tim ne treba žaliti.
Što se tiče pitanja vezano za muslimanske imigrante i njemačku državu ili zapadne države općenito: Prvi koji bi trebali odgovoriti na ta pitanja su učeni ljudi koji su sami emigrirali, jer oni znaju više o detaljima i o tim određenim odnosima, oni svaki dan žive život tamo i imaju iskustvo s ponašanjem državnih institucija i imaju kontakt s ljudima.
Ali ako ja osobno trebam reći nešto o tome, kao neko ko je u Njemačkoj boravio samo u dva navrata i proveo dvije sedmice - čak ne dovoljno vremena da zaista upoznam ljude i zemlju, pa čak ni muslimansku zajednicu tamo - onda bih rekao da musliman imigrant, bez obzira odakle je porijeklom, u Njemačku je općenito došao jer želi učiti nešto tamo ili želi raditi ili traži medicinsku pomoć ili bilo šta drugo. Njemačka ga je prihvatila pod određenim uvjetima.
"Njemačka nije bojno polje"
Da bi se ti uvjeti formulirali, moraju se ispuniti određni formulari i sklopiti određeni ugovori. U tim slučajevima govorimo o stvarnim ugovorima kojih se mora pridržavati. U stvarnosti to je ono što biste nazvali sigurnosni ugovor za obje strane kao što Allah kaže u Svojoj časnoj Knjizi: "Vi kojima je data sigurnost, čuvjate ugovore."
Dakle iz toga slijedi da sve što krši te ugovore, npr.. proglašavanje krađe halalom ili dozvoljavanjem ubijanja ljudi u ime džihada ili pokušaj stvaranja stanja koja ljude dovode u stanje straha i užasa i tako dalje - u mojim očima predstavlja kršenje ugovora i izdaju onog što je osoba potpisala u ambasadi, konzulatu ili u uredu za eimigrante.
Njemačka nije bojno polje. Njemačka je polje za rad, škola za učenje, područje za investiranje, bolnica za liječenje i tržište za prodaju robe. Ili drugačije kazano, Njemačka je mjesto mirne koegzistencije i dobrog života - pogotovo zbog toga što njemačke suci i policija štite strance i brinu se o njima.
"Grupa idiota sa zaostalim razmišljanjem"
Naravno postoje ljudi i oni nisu učeni ljudi koji kažu da je Njemačka država NATO članica i da je Njemačka jedna od onih država koje se bore protiv muslimana u Afganistanu i koja podržava Izrael.
Ja kažem da je ovo točno. Nepravda je uvijek nepravda i svako mora dignuti svoj glas protiv nepravde, uključujući Nijemce. Znam da su Nijemci protiv rata i okupacije i da su se više puta javno izjasnili da ne prihvaćaju rat uopće.
Posao je emigranata da raspravljaju i da se uključe u razgovore s takvim ljudima. To treba učiniti putem mirnih demonstracija, štrajkova i prosvjeda koji su daleko od nasumičnih napada, ubijanja nedužnih ljudi uz argument ubijanja kafira ili nevjernika.
Neprihvatanje njemačke ili neke druge strane politike mora biti organizirano civiliziranim, mirnim metodama otpora.
Snaga argumenata ne nalazi u metku puške, nasilju ili eksplozivnim pojasevima. Oni neće donijeti nikakvu promjenu. Oni će samo učvrstiti zaostalost muslimana i sliku o njima kao skupini idiota sa zaostalim načinom razmišljanja čije je mjesto u pećinama, a ne na ulicama Hamburga, Frankfurta, Berlina ili bilo kojeg grada. To je ono o čemu se radi.
"Savjetujem svima da žive zajedno u miru"
Također želim dodati, na jasan način, da je Hamburg (jer mi je pitanje upućeno o Hamburgu) grad u kojem postoji pluralitet vjerskih sekti, ideologija i političkih pravaca. Osim toga, islamske vjerske zajednice - iz razloga koji sam već spomenuo i ostalih općeprihvaćenih razloga - tamo postoje. Džamije su otvorene, ima ih mnogo i zaštićene su. Postoji stvarna vjerska sloboda koja ne postoji u mnogim muslimanskim zemljama. Stvari koje obrazovani ljudi i daije mogu reći tamo, ne mogu ih reći u nekim muslimanskim zemljama.
Postoji mnogo načina i mogućnosti da se čovjek izrazi i oni su otvoreni za svakoga. To se opet teško može naći u muslimanskom svijetu. Nema zabrane za mirnu promociju islama. U okviru legalnih mogućnosti i općih odnosa između domaćina i gosta svatko može izraziti svoje mišljenje i predstavljati svoju vjeru.
Ja ne vjerujem da bi čak i vlasti tamo (u Njemačkoj) zatvorile vrata svojih ureda ili da ne bi imale sluha za zahtjeve muslimanske zajednice. Zato ja savjetujem da svi žive zajedno u miru. Prostrani svijet Allahov je otvoren za svakoga tko ne može. I oni koji ne žele ništa drugo do ubijanje, krv, pljačkanje i krađu nemaju nikave veze s vjerom u Allaha Uzvišenog - niti u Njemačkoj niti igdje drugo u svijetu.
"Zalogaj hrane koji sam zaradiš je ukusan i sladak"
Što se tiče zarađivanja za život, rada i nezaposlenosti, ja ne mislim da je dozvoljeno uzdati se u Njemačku državu i izbjegavati rad kako bi čovjek sebi osigurao za život i umjesto toga žaliti se zbog nezaposlenosti ili slično. Istina je da postoje neke vrste rada koje su nedozvoljene za muslimane, ali također je istina da postoji mnogo, mnogo drugih mogućnosti za rad koje su iz islamske perspektive halal i stoga dozvoljene.
Bolje je da musliman živi od rada svojih ruku i znoj svog lica jer je zalogaj tada sladak.
Što se tiče onih na ulicama Hamburga koji misle o džihadu na Božijem putu, oni trebaju misliti o životu jer je to istinski džihad na Božjem putu. Sama činjenica da u Hamburgu postoji 46 mesdžida dokaz je tolerancije koju njemačka država pokazuju prema muslimanima. U islamskim državama nema takvog ili sličnog broja crkvi u jednom gradu. Ja znam nešto o razdoru između osnivača tih džamija i čak unutar određenog džemata. Ide se toliko daleko da je taj razdor postao glavna karakteristika muslimana. To tužno stanje slabi snagu muslimana.
Čak i kad žele uključiti u dijalog s njemačkom državom vezano za određene stvari, oni zbunjuju državu sa svim tim konfliktima.